10 KOLOSALNIH ZABLUDA DEMO BENDOVA

PIŠE: ZLATKO KARAHODŽIĆ

Ako si mlad i imaš bend koji pokušava da nešto napravi i sve što želiš na ovom svijetu je da tvoj bend uspije u muzici, da svirate, snimate, putujete i živite od toga, onda je ovaj tekst za tebe. Ako je muzika tvoj hobi i rekreacija i ne razmišljaš o tome da se nekada time zaista baviš onda možda i nije najbolja ideja da nastaviš čitati.

Slijedi lista od 10 kolosalnih zabluda demo bendova

 

  1. MA DOBRO OVO ZVUČI, MOŽE PROĆ’

Mantra koja se ponavlja iz probe u probu, kao neka vrsta dogmatske tvrdoglavosti pomiješane sa nesposobnošću da se razluči buka od muzike, ostavlja dugoročne posljedice zbog kojih se jedan bend nikad ne nauči usvirati. Neusviranost je prvi indikator površnosti pristupa sviranju, nafuranost bez sadržaja i da bend apsolutno nema pojma šta radi. Usviravanje je prva i osnovna zadaća bilo kojeg benda, eliminatorni dio procesa kojeg većina bendova nikada ne odradi, a već nanizaju svirke i neke EPove ili albume. Isto tako, usviravanje nije nešto što se uradi jednom, ali je prvi put najvažniji, a održavanje kondicije i usviravanje novog materijala kasnije postane lakše i brže.

Da se razumijemo, usvirati bend nije nimalo lako, paralelno time se nauči još što šta. Prije svega kako funkcioniše struja, odnosno oprema koju ta struja napaja, šta je gain na pojačalu/mikseti, kako se drži mikrofon, kako funkcioniše distorzija, šta je signal chain, zašto se javlja mikrofonija i najveća tajna od svih – koliko zapravo treba da bude glasan bass.

 

  1. TI SI GITARISTA, JA SAM BASISTA, NE MJEŠAJ MI SE U SVIRANJE MOG INSTRUMENTA!

Vrhunac mladalačke ignorancije koja nažalost u trenutku izgovaranja prešutno postaje novi zakon u bendu, jer ne daj Bože da neko nešto zna o sviranju tvog instrumenta što se kosi sa tvojim OBILNIM znanjem i iskustvom. Na stranu što ni jedan ni drugi ne znate koje note svirate ali znate da ide PAM-PARAM umjesto PAM-PAM na 5om i 7mom polju druge žice odozgo.

Ova stavka ide ruku pod ruku sa ostalim, sličnim zabludama, tipa „ti imaš svoje dionice, ja imam svoje“, „de nemoj da sviramo isto to je prejednostavno“, „kako misliš previsoka ti je intonacija?“, „ti si pjevač ti trebaš pisati tekstove, ja sam gitarista ja pišem muziku“, „fali nam muda, trebaju nam još jedan gitarista i klavijaturista“. To su sve fiks ideje koje se često javljaju kod demo bendova jer su još svirački i tehnološki neupućeni, da ne kažem neusvirani. Pa tako distorzija postane rješenje za svaki refren koji „nikako da profunkcioniše“, promjena ritma se uvede jer „daj da se još nešto desi u pjesmi“, solaža se svira jer se gitaristi mora nahraniti ego i sve se radi da bi bend demonstrirao svoje umijeće sviranja, koje je katastrofalno, a ništa se ne radi da bi se napravila i odsvirala jedna dobra pjesma.

 

  1. SVI SMO JEDNAKI U BENDU

Demokratija u bendu ne funkcioniše, hijerarhija mora postojati. Što ne znači da u jednom bendu nema dovoljno posla i obaveza da  svaki član preuzme odgovornost za nešto.  Ali samo jedan može biti gazda benda. To ružno zvuči, nikome se ne sviđa, čak ni onome ko obnaša tu funkciju (njemu najmanje), ali bend mora skontati ko je u grupi lider. Ne može 5 ljudi istovremeno dogovarati svirke, termine proba, vizuale benda, tekstove, muziku itd. Ako ništa, neko treba da bude filter svemu tome, u najboljem slučaju da složi prioritete i vodi inicijativu. Nekad će se izofirati drama, nekad će spasiti situaciju, niko od vas nije profi niti će postati u skorije vrijeme, ali bendovsko okruženje je odlično za razvijanje soft skills koji vam svima trebaju u budućnosti.

Doza predostrožnosti, nemojte davati ulogu lidera nekome ko je ego trip i ima naviku zatvarati vrata guzicom, raspašće vam se bend kada taj neko zajebe i ne htjedne priznati da je zajebo.

 

  1. MA SAMO NEK SE NEŠTO DEŠAVA

Ne. Ako ne znate šta se dešava, ako ne znate zašto se nešto dešava, ako ne znate šta tačno treba da se desi i šta treba uraditi da se to desi i ako se zadovoljavate bilo čim dok god je to „barem nešto“ – učinite sebi a i nama uslugu, okačite instrumente o klin. Morate znati šta i zašto to radite, makar to bila greška, bolje je pogriješiti u procjeni i nešto iz toga naučiti nego srljati u prazno. Svirka radi sviranja, singl radi singla, gostovanje u medijima jer zašto da ne, sve su to užasne odluke. Ako niste usvirani do kraja, nemojte svirati, ako imate pjesmu ne znači da ona treba da bude singl, ako vas zove neki medij a nemate ni svirke ni singla, koje pizde materine imate gostovati u emisiji i najavljivati da eto ko nešto se sprema – to nikoga ne zanima. Pritom, u eri youtubea i društvenih mreža, promocija demo bendova na radiju i televiziji nije efikasna i ne treba vam još, ali vi trebate njima da popunite program.

 

  1. UBIŠE NAS KAVERAŠI

Ne ubija vas/nas niko, da bi vas neko potukao na tržištu prvo morate ući na tržište. To je najteža stvar za autorske bendove, kad kažem to onda mislim na to da se autorski bendovi uopšte ne takmiče na istom tržištu kao kaveraši. To su dva različita svijeta. Činjenica da većini vas to još nije jasno najbolje objašnjava frustraciju i kivnost koju imate prema kaver bendovima. Jel nam se svima zgadilo sluštai istih 40 pjesama po kafićima i pabovima? Jeste. Jel rješenje da umjesto njih sviraju lokalni demo bendovi? Nije. Zašto? Jer vjerovatno zvuče užasno i rastjeraće redovne goste koji ostavljaju novac u objektu u kojem rade neki ljudi koji zarađuju novac i osiguravaju egzistenciju sebi i svojim porodicama. Pa šta je onda rješenje? Umjesto što izlaziš u kafiće i pabove i nerviraš se što svi sviraju Alisu „Kesten“, otiđi vježbaj, piši pjesme, radi probe, grindaj, snimaj i dođi do nivoa kada će po pabovima kaveraši svirati tvoje pjesme – jednostavno. A kada dođeš na taj nivo, vjeruj da će ti nekad biti drago čuti i Alisu „Kesten“.

 

  1. MA NEMA OVDJE VIŠE NORMALNE PUBLIKE

Ova zabluda se velikim dijelom veže za prethodnu, a obje imaju isti korijen – okrivljivanje nekoga drugog za vlastiti neuspjeh ili stagnaciju. Ja ove godine „slavim“ 10 godina sviranja na toj nekoj misterioznoj „sceni“ i mogu reći da sam dogurao poprilično daleko i apsolutno nesrazmjerno onome što sam uložio. I za svo to vrijemem, moji muzički vršnjaci su najčešće bacali krivicu na publiku. Neću biti licemjeran, priznaću, krivio sam i ja publiku dugo vremena. Onda sam se zapitao, pa jel moguće da su samo oni krivi? Pa su se okrivljivali mediji, vlada, društvo, obrazovanje, vlasnici kafana, promoteri, organizatori, festivali, političari i tako u nedogled. Meni je u jednom trenutku sinula nevjerovatna spoznaja. Krivimo svakoga i sve, samo izostavljamo nas „muzičare“ odnosno bendove. Pa čekaj. Stani malo. Jel realno to? Trenutak otkrovljenja je oslobađajući kada vam se uistinu desi. Oslobodi vas ogromne količine negativne energije koju ste generisali baveći se isključivo drugim ljudima. I shvatite da niste mjerodavni za to. Publika nije dužna da vas sluša ili podržava. Vi ste ti koji ste dužni ponuditi publici nešto što rezonuje sa njima. Ako to ne radite nema te publike na svijetu koja će vas pratiti.

Za početak najvažnije je razumijeti ko i šta je publika. Ili prije toga ko NIJE vaša publika. Dakle, vaša raja, uža i šira porodica – NISU vaša publika, oni su upravo i jedino to što jesu – vaša raja, uža i šira porodica.

Dalje, 50 ljudi kojima znate imena nije publika, 5 ljudi kojima ne znate imena a koji znaju barem jedan vaš refren jeste; publika ne dolazi da sluša vaše pjesme jer su im dobre, publika dolazi da čuje i vidi vas; publika se ne dovodi, ona se gradi; ne postoji dobra i loša publika, postoji dobar i loš nastup; publika nije dužna da podrži vas, vi ste dužni da ne iznevjerite publiku; publici se ne ulizuje, sa publikom se komunicira. Najvažnije od svega, nikada nemojte ni pomisliti da znate šta je to što publika želi. Ne znate i kad tad neko ili nešto će dokazati da nemate pojma o čemu pričate. O publici bih mogao još satima pisati, možda nekad osvane i samostalan tekst pod nazivom „Publika“. Idemo dalje sa ostalim zabludama.

 

  1. TURBOFOLK/JALE I BUBE

Ljudi ne bi toliko slušali turbofolk, jale i bube, da „pravi“ muzičari među vama/nama upola toliko rade i ulažu u svoju muziku kao što to rade ti „zli“ turbofolkeri.

 

  1. TREBA SNIMITI ALBUM/EP

Ne treba, treba naučiti svirati, a prije toga bi bilo dobro naučiti SLUŠATI muziku, naučiti vježbati i svirati uz metronom, pjevati u tonalitetu i sa ispravnom tehnikom, naučiti koristiti mikrofon, naučiti napisati najjednostavniju pjesmicu i aranžman, pročitati koju knjigu, izučiti pokoji tekst neke od najdražih pjesama, naučiti snimiti demo u vlastitoj produkciji i najviše od svega, skontati šta želite reći svojom pjesmom odnosno muzikom. Pa kad snimite 15 demo pjesama, uzmete 3 najbolje i snimite ih u boljim uslovima, pa onda vidite dokle ste. Možda ih nikad ne objavite, možda napravite hit. Pa snimite novih 15 demo snimki. A ako vam za snimanje jedne demo pejsme treba duže od 5 dana znači da ste lijeni ili neorganizovani.

Snimanje albuma je ozbiljan poduhvat i nevjerovatan luksuz (u smislu potrebne količine vremena i koncentracije) i previše puta sam vidio kako brzoplet proces snimanja albuma uništi muziku ili čak kompletan bend (SŠ RIP).

 

  1. SNIMILI SMO ALBUM NISMO VIŠE DEMO BEND

Šta danas znači biti demo bend? Sad ću malo ovdje da filozofiram, pokušavam pomjeriti paradigmu…

Prije si prvo morao pokazati izvođačku i muzičku ozbiljnost, da ne kažem profesionalnost, da bi uopšte mogao razmišljati o snimanju albuma. Zato si morao snimati demo snimke, odatle i naziv „demo bend“, pa sa njim ići okolo i tražiti nekoga da te podrži da bi mogao finansijski podnijeti snimanje pravog albuma. Biti demo bend se više ne mjeri time imate li snimljen album ili ne zbog-jer 2020. godina. Snimiti neki xy broj pjesama i nazvati ga albumom je relativno jefitno nego što je bilo prije 20 ili 40 godina. Još lakše ga je plasirati javnosti, ne treba vam izdavač, menadžer ili agent za bilo šta od toga. To je sjajno i užasno istovremeno. Sjajno je jer zaista daje priliku bilo kome da postigne uspjeh, užasno je jer snimiti album i objaviti ga više nije pokazatelj nečije ozbiljnost.

Tu se u biti najviše radi o nivou profesionalnosti i kvaliteti jedne grupe a ne o količini outputa. Ukoliko je neki bend dovoljno ozbiljan uživo on može preskočiti stigmu demo benda sve i da ima samo jednu objavljenu pjesmu. Ovdje i samo ovdje ću spomenuti imena nekih bendova, čisto da ponudim primjer. U Sarajevu trenutno imamo dosta nekakvih bendova. Uzeću da uporedim dva: Nervni Slom i Jindas. I jedan i drugi imaju snimljen po album. Po mom mišljenju, možete se složiti ili ne, od ta dva benda Nervni Slom je i dalje „demo“ dok za Jindase jedino mogu reći da su relativno kratko na sceni, ali definitivno nisu „demo“.  I time ne mislim ništa loše, samo se radi o omjeru snaga.

Usput, da ne bude zabune, riječ „neafirmisan“ nisam iskoristio iz prostog razloga što je u 2020oj godini nemoguće procjeniti ko je afirmisan, a ko nije, nisam siguran da iko više i zna šta znači ta riječ.

 

  1. MENI/NAMA SE TO NE SVIĐA

O ukusima se ne raspravlja. Tačno, ali kada si samo dio publike. Kada uzmeš instrument u ruke i kada praviš muziku, prestaješ imati komociju da ne razmišljaš o svom ili tuđem ukusu. Davno je prošlo vrijeme kada se „to nešto“ dobijalo sa majčinim mlijekom. O ukusima se itekako može raspravljati i treba. Il’ ga imaš il’ ga nemaš. Ko ga ima znaće da još nije okusio ni 10% stvari koje se mogu okusiti, ko ga nema  ukoliko želi može ga steći, ako ne želi njemu će sve imati okus govana jer će nastaviti srati po stvarima koje ne razumije. I to je kraj te rasprave.

 

DISCLAIMER:
Sve što sam napisao je možda potpuno netačno i besmisleno, čar svega je u tome da nema veze ako i jeste tako.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *