5 NIVOA KAVER BENDOVA

Piše: ZLATKO KARAHODŽIĆ

Već poodavno sam se doveo u situaciju da učestvujem na dva fronta muzičkog djelovanja. Bavim se autorskom muzikom i kaverišem istovremeno posljednjih 5-6 godina. Koliko sam uspješan u jednom i drugom je manje bitno, u svakom slučaju ovaj tekst uopšte nije o meni, već je pokušaj jednog slikovitijeg prikaza ponude kaver bendova, odnosno izvođača koji su nerijetko na udaru prosvijetljene muzičke kritike iz usta publike i njihovih kolega kaveraša i autora. Ne bih ulazio u to koliko su te kritike opravdane ili ne, puno toga stoji, puno toga je zabluda. Nakon posljednjeg teksta o 10 zabluda demo bendova, dobio sam par sufliranja da bi trebalo da se pozabavim malo zabludama kaver bendova, kao da već nisam i sam mogao vidjeti potrebu da se pozabavim kaverašima u nekim od idućih tekstova. Međutim važno je da odmah objasnim zašto se ovaj tekst ne bavi zabludama kaveraša: iz prostog razloga što je sve iz prethodnog teksta primjenjivo i na kaveraše.

Zato se u ovom tekstu ipak bavim pokušajem da pročešljam i poredam različite nivoe kaver bendova. Mnogo je načina na koje se to može uraditi i mnogo varijabli igra u pozicioniranju jednog benda na ovu „skalu“, ja sam se pokušao držati što je više moguće mjerljivih faktora. Pa počnimo…

  1. Rekreativci

Na „najnižoj“ poziciji su rekreativci, mogu biti stariji ili mlađi. To su ljudi koji probu tretiraju kao termin košarke, a svirku kao učesšće na nekom kvartovskom turniru. Oni su ekipa koja želi da se dobro zabavi sa dragim ljudima, da ispušu svoje ventile, nisu opterećeni rezultatom i najviše žele da to bude uživanje za njih i njihove prijatelje. Pa tako možemo zaključiti da te ljude apsolutno boli briga koja muzika je popularna trenutno, oni sviraju samo ono što njih loži na način kako ih god prenese. To je istovremeno oslobađajuće ali je potencijalni mač sa dvije oštrice za raju koja ih sluša jer će najčešće na njihovim nastupima biti dobro samo njima koji sviraju i nikome više.

Ipak, rekreativci mogu biti i jako zanimljivi, pogotovo ako je u pitanju malo zrelija ekipa koji imaju mnogo utakmica pod nogama. Ova vrsta je rijetka, ali je vrlo zeznuta jer znaju i mogu posramiti mnoge profesionalce svojom svirkom, a ako su imalo zainteresovani za slučajne prolaznike koji ih slušaju – vrlo lako ih mogu i raspametiti.

  1. Početnici

Mlađa raja na početku svojih muzičkih karijera se po nekom nepisanom pravilu prvo okušavaju u kaverisanju muzike koju žele da sviraju kad porastu. Tu počinju manje više svi srednjoškolski i studentski bendovi. Početnici su kategorija koja se izrađa u sve ostale kategorije muzičara, bilo kaveraša ili autora. Najveći procenat raje početnika nažalost u nekom trenutku svog života okači instrument o klin ili postanu poprilično futavi rektreativci. Početnici su najmarginaliziraniji u cijeloj ovoj priči. Osim što starije kolege obično boli briga za njih, često su početnici ti koji sami sebe ograničavaju na neposredno okruženje po pitanju bilo koje vrste inputa u njihov rad. To su bendići čije svirke obično zavise od njihove raje. Ako imaju raju i ako ta raja dođe na svirku biće vrh, neovisno koliko dobro ili loše oni svirali.

Početnici se drže muzike koja loži njih ili njihovu raju, pa tako imamo pojavu repertoara koji izgledaju otprilike ovako: Trooper, pa onda Smoke on the Water, zatim Teške boje i još Počasna salva. Tu se rađa jedna boljka većine kaver bendova iz ove i iduće kategorije – a to je nerezonsko slaganje repertoara i nesposobnost da anticipiraju i prepoznaju energiju publike na različitim mjestima i u različitim trenutcima.

  1. The Usual Suspects

Najvidljivija vrsta kaveraša. Svaki grad ima svoj konačan broj ovih bendova koji se rotiraju po lokalima gdje se svira živa muzika. U pravilu su dobro usvirani i znaju napraviti lom. Za razliku od dosad pobrojanih, ovi kaveraši barataju sa mnogo ozbiljnijom jednačinom. U igru ulazi novac, pjesme na repertoaru, publika koja ih poznaje a nisu im raja (čitaj „stvarna publika“) i konkurencija. Borba sa ovim jednačinama je faktor koji na kraju presudi da li će se ovi kaveraši popeti na ljestvici ili će ostati tu gdje jesu, eventualno postajući rekreativci.

Počnimo od kraja – Konkurencija.

Tiha konkurencija je najgora, a upravo takva vlada između kaveraša na nivou Usual Suspects grupe. Tiha konkurencija znači da se niko od njih ne trudi eksplicitno izdignuti iznad ostalih. To je zato jer svi prešutno rade po istoj matrici i zaziru od mijenjanja formule rada. To je pozitivno samo zato što stvara lažni dojam mirne situacije na međuljudskim odnosima između ovih bendova, nema puno prepucavanja, spletki, a kada se nešto loše desi vrlo brzo svako sazna ko je zapravo ispo pakaš, a ako se pokušaš izdići na viši nivo, na bilo koji način bez da aktivno radiš protiv nekoga, automatski ćeš postati pakaš jer zapravo ispadaš onaj koji ruši status quo za sve ostale.

Publika i repertoar

Publika je uvijek ta koja će na kraju noći dati ocjenu bilo kom bendu. Pošto Usual Suspects kaveraši nastoje da sviraju što je više moguće, na publiku će uvijek gledati sa dozom pažnje. Većina ovih bendova se drže relativno usko vezanih žanrova, stim da nerijetko imaju izlete van svojih okvira, što zbog zahtijeva vlasnika lokala, što zbog eksperimentisanja sa repertoarom. Češći je ovaj prvi slučaj.

Publika i repertoar tako postanu pojmovi koji skoro u potpunosti zavise jedan od drugog. Kada se ubaci nova pjesma u repertoar, koliko god ona bila sjajna i koliko god dobro je bend svirao, konačnu odluku će ipak donijeti publika. Ako nova stvarka ne bude „ispaćena“ na prvo sviranje uživo, sve su šanse da će ona izletiti sa repertoara. I onda se počnu dešava sulude kalkulacije u bendu. Pjesme se počnu ubacivati i izbacivati pod luđačkim izgovorima, a nepromišljanje o repertoaru čije se sjeme posijalo još dok su bili na nivou početnika, procvjeta u jedan jako neprirodan cvijet. Rammstein, Bon Jovi, pa Bijelo Dugme nije redoslijed koji sebi može dozvoliti ijedan kaver bend osim početnika i rekreativaca. Zašto ovo govorim? Tri su razloga: estetika, očekivanja i napredak. Sve ima svoju estetiku, od najumjetničkijih primjera muzike do onih najkomercijalnijih, poenta je u tome da ako pjevač ne zna pričati engleski – nemojte ba pjevati pjesme na engleskom (ako BAŠ ne morate, tipa pod prisilom hladnog oružja). Očekivanja znaju dobro usporiti napredak benda, primjer, kad jednom odsviraš Fikretu, budi spreman da je sviraš do kraja života ili više nikada. Napredak je za mene ključna riječ kada pričamo o publici i kaverašima na ovom nivou. Ako se bend ne emancipuje od svoje standardne publike po lokalnim klubovima/pabovima/birtijama, neće nikada otići dalje. To je najteži korak i zahtijeva najveći rizik.

Novac.

Kada je novac u igri sve odluke postaju eksponencijalno teže za donijeti. Jer na svaku „pa da, tako bi trebalo“ ima ona iduća „al kako ćemo onda sa parama?“. Nije kao da kaveraši na ovom nivou nisu svjesni svih svojih nedostataka i načina kako da ih eliminišu, nesigurnost u finansijski aspekt rada je taj koji ih sprječava da naprave idući korak. To je ljudski i to je okej. Osim ako konačni cilj nije veći. U ovome se na kraju ogleda ko će prepoznati sve mogućnosti koje ne iskorištava, a ko će ostati zakovan na istom nivou narednih 15 godina dok ne postane rekreativac. A postaće rekreativac sigurno, jer Usual Suspects bendovi u 99% slučajeva ne zarađuju dovoljno da sebi mogu priuštiti neke relativno normalne uslove života, sitnice kao što su zdravstveno osiguranje, penziono, ljetovanje, stan, auto, djeca itd… Da se razumijemo, život jednog muzičara neće nikada ličiti na život koji civilno stanovništvo smatra normalnim, ako to treba dodatno objašnjavati onda ne znam, nadam se da nisam u pravu.

  1. Tribute bendovi

Na ovom nivou su bendovi koji su usko specijalizirani. Oni su kaver bendovi jednog specifičnog muzičara ili grupe, sviraju samo njihove pjesme tačno onako kako su snimljene, što kažu 1/1. To je njihov prvi i osnovni selling point i jedina stvar o kojoj oni razmišljaju jeste „gdje ima dovoljno publike koja voli muziku konkretnog muzičara?“. Mi imamo hejbet takvih bendova koji nažalost više liče na rekreativce nego na bilo šta drugo, ali ako pričamo o bogdu ozbiljnijem okruženju, tribute bendovi su definitivno na višem nivou od kaveraša na poziciji 3.

Biti jak tribute bend podrazumijeva ulaganje u sebe na najvišem nivou, od opreme, izgleda, koncertne produkcije i sve do marketinga. Marketing je za njih možda i najvažnija stvar, jer više nego ostali kaveraši, tribute bendovi moraju da znaju gdje je i kolika njihova potražnja da bi mogli usmjeriti napore da se tu ponude.

Ako idete na svirku tribute benda i morate platiti kartu za ulaz, sve ispod vrhunskog koncerta je krađa vašeg novca i to je jedina stvar po kojoj trebate mjeriti kvalitet tribute bendova.

  1. Profesionalci

Kad pričamo o profesionalcima, onda treba spomenuti da pod tim prvenstveno mislim na pro muzičare.

Profesionalni kaver bendovi svakako postoje, vrlo lako ih je opisati, usvirani su boli glava, repertoar im je po pitanju vrste muzike vrlo definisan što znači da se drže jednog stila/žanra, koriste najbolju opremu koja postoji i znaju naplatiti svoje vrijeme.

Ipak oni su više grupa pojedinaca koji posluju zajedno, svirati u jednom bendu je za njih neodrživo, obično su to ljudi koji prate najveće solo izvođače na turnejama. Također snimaju studijske sesije za druge muzičare i autore, nerijetko su i učitelji. Poenta je da iskorištavaju sve mogućnosti i svoje vještine „prodaju“ na više različitih strana. Sviraju nevjerovatno dobro, mogu se prilagoditi bilo kojoj situaciji ili vrsti muzike i zato uživaju ogroman respekt od svih nižepozicioniranih kaveraša koji streme prema vrhu. O njima ne mogu puno više napisati od ovoga, a mislim da i nema baš potrebe bilo šta više dodavati.

  1. BONUS NIVO – Akademci

Akademski obrazovani muzičari i svirači ne ulaze u ovu listu iz prostog razloga što doslovno nemam pojma gdje, kako i zašto da ih svrstam. Ako si iole dobri na svom instrumentu spadaju u profesionalce i ne razumijem zašto se tako mnogo akademaca nalazi među Tribute bendovima, Usual Suspects, zašto se neki od njih ponašaju kao početnici ili pak drugi koji iz nekog razloga odbijaju da se ponašaju kao profesionalci. Ja gajim ogromno poštovanje prema bilo kome ko je svoje sviračko znanje stekao kroz formalno obrazovanje iz prostog razloga jer ja nikad u životu ne bih mogao ići u školu da učim svirati instrument – to je za mene nezamislivo iako sam svjestan količine stvari koje ne znam i koje bih na taj način mogao naučiti. Zato mi je potpuno nejasno zašto tako mnogo akademski obrazovanih muzičara tako teško uspijevaju doseći profesionalni nivo rada u muzici. Nisam ga ni ja dosegao i znam zašto nisam, možda neću nikada, ali šta je njihov problem?

DISCLAIMER:

Sve što sam napisao je možda potpuno netačno i besmisleno, čar svega je u tome da nema veze ako i jeste tako.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *